SVI SU VEZANI ZAKONOM KARME
Vrsta teksta: Tonski zapis govora
Datum: 09.ožujka 2005, ujutro, u Kulwant Hallu Prasanthi Nilayama, na MAHĂŠIVARĂTRI
Izvornik: Sathya Sai Baba Books and Publications Trust
Prijevod (s engleskog): Stanka Hrabač
Ključne riječi: karma
*
Tekst govora
Svatko se mora suočiti s posljedicama vlastite karme.
Tko je prisilio šišmiše da vise s grane drveta, glavama okrenutima prema dolje?
To je njihova sudbina. Slično tomu, nitko ne može pobjeći posljedicama karme
(Teluški stihovi)
Svako ljudsko biće, insekt, ptica, divlja zvijer ili životinja, što više, svako živo biće na ovom svijetu, vezano je sudbinom. Nitko ne može pobjeći posljedicama karme, bile one dobre ili loše. Prirodno je da svako živo biće posluša zakone prirode i zakon karme. Na primjer, šišmiš visi s grane drveta glavom okrenutom prema dolje. To je njegova priroda. On je rođen da tako živi.
Ljudi na ovom svijetu misle da su podvrgnuti patnji iako nisu učinili ništa loše. Oni se žale: “Nisam učinio ništa loše. Zašto sam onda izvrgnut patnji?” Ali činjenice su drukčije. Bez obzira na to, radi li se o zadovoljstvu ili bolu kojem je podložno živo biće, to je sigurno posljedica njegove izvršene karme. Svako ljudsko biće podvrgnuto je karmi te uživa u njezinim plodovima koji su rezultat onoga što se učini. Ipak, čovjeku do danas nije jasno, je li to prirodna posljedica njegova djelovanja, ili je razlog tome nešto nepoznato. Ne samo ljudska bića, nego čak i bakterije, ptice, insekti, divlje zvijeri i životinje doživljavaju posljedice svoje karme.
U prilog ovoga neizbježnoga karmičkog zakona, želio bih vam ispričati neke događaje koji su se davno dogodili. Oni objašnjavaju kako su se neki ljudi rodili samo zato da dokažu ovu istinu. U Puttaparthiu je prije mnogo godina živjela jedna veoma odana poklonica imenom Subbamma. Bila je veoma bogata, nije imala djece. Štogod je posjedovala, dijelila je drugima kao milostinju, osjećajući sa svima. “Dijelim sa svojim bližnjima samo bogatstvo koje mi je Bog dao.” Živjela je pobožno, bila je plemenita, bila je prožeta osjećajem za jednakost među svim ljudima. No, imala je jednu želju. Molila me je: «Svami, kad budem napuštala ovo zemaljsko boravište, Ti utaži moju žeđ i ulij mi nekoliko kapljica vode u usta Svojim božanskim rukama.” Obećao sam joj da ću to učiniti.
Šest godina nakon toga obećanja, morao sam jednom otputovati u Chennai, kako bih nešto obavio u kući jednoga poklonika. Bilo je to u vrijeme II svjetskog rata. Svakog sata ondje su zavijale sirene na uzbunu kao upozorenje na mogući zračni napad. Tada bi se ulice posve ispraznile. Ostao sam u Chennaiu tri dana i tada sam se vratio u Bukkapatnam. U međuvremenu, Subbamma se ozbiljno razboljela te su je iz Puttaparthia odvezli u Bukkapatnam. Ondje je bio njezin roditeljski dom u kojem je i preminula. Njezini rođaci počeli su šaputati sarkastične primjedbe: “Sai Baba joj je obećao da će joj utažiti žeđ u njezinim posljednjim trenucima. Je li došao? Kamo je otišao?” Subbammina braća i rođaci već su sve pripremili da odnesu njezino tijelo na spaljivanje. Onih dana nije bilo lako nabaviti drvo potrebno za spaljivanje mrtva tijela, osobito u selima. No, oni su to uspjeli nabaviti i sve je bilo spremno. Prolazeći uz Subbamminu kuću, opazio sam da su se tamo okupili neki ljudi pa sam ih pitao koga će to spaliti. Tamo se nalazio i perač rublja Subbanna koji mi je odgovorio da je Subbamma umrla. Ja sam upitao kad se to dogodilo. “Prije tri dana.” – bio je odgovor.
Ušao sam u njezinu kuću gdje su čuvali tijelo. Njezini rođaci su ga upravo htjeli odnijeti na spaljivanje. Njezina me sestra ugledala i počela plakati. Rekla mi je: “Baba, ona je čeznula za tvojim dolaskom. Željela je da joj ti uliješ nekoliko kapljica vode u usta, prije nego izdahne. Napokon je umrla, a nije joj bila ispunjena posljednja želja.” Rekao sam joj da nisam mogao doći prije. Zamolio sam je da mi donese čašu vode. U vodu sam stavio list bosiljka. Odmaknuo sam pokrivač kojim je bilo zastrto njezino lice. Mravi su već plazili po cijelom njezinom tijelu. Nježno sam je pozvao imenom – Subbamma! Ona je otvorila oči i ugledala me. Uzela me za ruke i zaplakala. Zatim je pitala kad sam stigao. Odgovorio sam: “Upravo sada!” Nježno sam obrisao rupčićem njezine suze i rekao joj: “Subbamma, pogledaj!” Tada sam joj ulio u usta nekoliko kapljica svete vode i rekao da mirno sklopi oči. Ona je popila vodu iz mojih ruku i izdahnula. Tako sam održao riječ zadanu Subbammi.
Dok se sve to zbivalo, Subbammini rođaci i liječnici koji su bili uz nju, promatrali su sa strahopoštovanjem ono što se događalo. Nisu mogli vjerovati svojim očima: “Kako to? Subbamma je umrla prije tri dana. Ona više nije disala. Kako to da je otvorila oči i razgovarala sa Svamijem? To je vjerojatno božansko čudo Sai Babe.” Dok je bila živa, Subbamma se neprestano brinula jer je Svami bio stalno u pokretu posjećujući razna mjesta, pa se njezina posljednja želja možda neće moći ispuniti. Ali ja sam održao svoje obećanje koje sam joj davno dao. Napokon je mrtvo Subbammino tijelo bilo spaljeno, kao što je bio običaj njezine obitelji. Ona je potjecala iz svećeničke kaste.
Ja sam se vraćao u Puttaparthi. Volovska kola bila su u pripremi za moj povratak. Ja i Easwarammin brat sjeli smo u kola i vratili se u Puttaparthi. On se zvao Chandramouli. Bio je ujak Svamijeva fizičkog tijela s majčine strane. Dok smo se vozili, vidjeli smo dim koji se dizao s mjesta za spaljivanje gdje su Subbammini posmrtni ostaci bili prepušteni plamenovima vatre. Chandramouli me je pitao: “Svami, Ti si do sada bio sa Subbamminim mrtvim tijelom. Zašto nisi čekao da bude spaljena?” Rekao sam mu: “Ja nisam osoba koja ne ispunjava svoje obećanje.
Dao sam riječ Subbammi da ću biti uz nju u njezinim posljednjim trenucima i da ću joj dati zadnje kapi vode. To sam ispunio. Savjetovao sam joj da u miru ode s ovoga svijeta. Održao san svoje obećanje i sada se vraćam kući.” Chandramouli je bio veoma sretan. Subbammu su svi u selu neobično cijenili. Bila je glavna u selu, sva su seoska imanja glasila na njezino ime. No otkad se našla među Saijevim poklonicima, nije je u životu više ništa zanimalo, osim Svamija. Od ranog jutra do kasne večeri, bavila se samo poslom vezanim uz Svamija. Nekad bih se povukao u pećine obližnjih brežuljaka, a da je nisam o tome prije obavijestio. Jadna žena! Obilazila bi brežuljke, tražeći me. Spremila bi u torbu upmu, dosu, vadu, idli i druga jela pa bi me pošla tražiti. Kad bi me napokon pronašla, pitao bih je, zadirkujući je: “Subbamma, što si mi donijela?” A ona bi odgovarala: “Svami, donijela sam Ti ono što voliš jesti.” Tada sam joj rekao: “Daj mi dosu!” Ona bi mi pružila dosu na tanjuru. Ali ja sam se i dalje šalio s njom: “Subbamma, ne sviđa mi se ova dosa. Daj mi idli, upmu ili vadu.”
Jadna žena, ona bi mi poslužila sva ta jela. Od jutra do večeri pripremala je mnoga jela i čekala me. I uvijek se brinula želeći saznati, što trebam. Jednom sam joj rekao:
“Subbamma, ne trebaš se bojati. Ja ništa ne trebam. Postavio sam ti toliko pitanja i tražio te ovo i ono samo zato da svijet sazna za tvoju odanost i predanost.” Tada me ona molila: “Svami, sretna sam što Ti mogu posluživati hranu. Sretna sam i zato što jedeš ta jela iz ljubavi i naklonosti prema meni. Bila bih veoma sretna kad bi bio tako ljubazan i svojim božanskim rukama stavio malo toga jela u moja usta.” Tada bih ja uzeo komadić idlija s tanjura i stavio ga u njezina usta uz malo ljutog indijskog začina. Ona je bila presretna. Tako je Subbamma doživljavala veliko blaženstvo u Svamijevoj blizini do svoga zadnjega časa. Chandramoula, koji je bio prisutan dok sam Subbammu obasipao ljubavlju i milošću u brojnim situacijama, primijetio je: “Svami, kako si Ti pun samilosti prema Svojim poklonicima, naročito prema Subbammi.” To je bila istina. Nemam riječi da opišem Svamijevu ljubav i samilost prema Subbammi. Njezina odanost prema Svamiju nadmašila je Prahlădinu.
Ljudi su sada shvatili da je Svami ispunio svoje obećanje koje je dao Subbammi. Znali su da je njezin život bio svet. Nadahnjujući se njezinim primjerom, posjetilo me nekoliko starijih ljudi i zamolilo: “Svami, molimo Te da i nama obećaš da ćeš nam dati posvećenu vodu Svojim božanskim rukama dok se budemo odvajali od ovoga svijeta.” No ja sam im odgovarao da svi ljudi ne mogu dobiti ovo veliko obećanje. “Ako vam je to suđeno, sigurno će vam se i dogoditi. Ja ću doći u određeno vrijeme i dati vam svetu vodu.” Kondama Raju bi promatrao te ljude koji su dolazili k Svamiju s takvim molbama. I u njemu se javljala težnja za tim posebnostima. Jednog je dana došao k meni i zamolio me: “Svami, Ti si rođen u našoj obitelji, naše si loze. Ti se brineš za čast i ugled naše loze Ali ja bih Te nešto molio. Želo bih i molim Te, da i moj život u našoj obitelji bude blagoslovljen. Stoga bih Te molio da i meni uliješ svetu vodu u usta Svojim božanskim rukama u mom posljednjem času.” Uvjeravao sam ga da ću mu sigurno ispuniti tu želju. Bio je veoma sretan jer je znao – kad Svami nešto obeća, On to sigurno i ispuni.
Kondama Raju je doživio sto dvanaest godina. Svakog jutra on bi iz sela pješačio do novog mandira da bi me vidio. Jednog sam ga dana pitao: “Zašto prelaziš taj dugačak put od sela do mandira i natrag? Na putu ima i stoke, pa ako te ona napadne, pasti ćeš i povrijediti se.” No on bi mi hrabro odgovarao: “Svami, kad me Ti štitiš i stalno si uz mene, koja me životinja može napasti?” Jednog dana rano ujutro došao je opet na daršan. Vratio se kući i legao u postelju. Nakon nekog vremena rekao je Easwarammi da pođe do Satyabhăminog hrama i pogleda, dolazi li Svami. Ona ga je poslušala a kad se vratila, rekla je: “Da, Svami dolazi u svom automobilu.” Svami je tada imao malen automobil. Kondama Raju je zamolio: “Easwaramma, donesi mi čašu vode i stavi u nju list tulsija.” Ona je to učinila. On je tada uzeo čašu u ruke i čekao me. Znao je da mu je blizu kraj i da sam ja došao da održim svoje obećanje. Nitko drugi to nije znao. Držeći čašu, rekao je: “Svami, ja sam spreman.” Odgovorio sam da sam i ja spreman. Dok sam ulijevao vodu u njegova usta, on je mirno preminuo. Prije odlaska, još je rekao: “Kakva je velika sreće piti vodu iz Tvojih božanskih ruku, prije nego što čovjek napusti svijet. Čak ni kralj Dasaratha koji je obavljao veliku pokoru i prinosio mnoge žrtve, nije imao takvu sreću. Moj život je ispunio svoju svrhu .” Rekavši to, sklopio je zauvijek oči.
Taj događaj još je jednom otkrio svijetu da će Svami svakako održati svoju riječ, bez obzira na bilo što. Životi Subbamme i Kondama Rajua bili su tako iskupljeni. Ja objavljujem svoje božanske igre na mnogo načina da bih ispunio svoju riječ. U svakom slučaju, ispunjavam svoje obećanje. No, neki poklonici ne drže do svoje riječi.
Odveli su me jednog dana u Kamalapuram zbog daljnjeg školovanja. Stariji brat ovoga tijela, Seshama Raju, silno je želio da se ja dalje školujem. Zato me poveo sa sobom u Kamalapuram te me upisao u školu. Onih dana teško sam se školovao zbog nedostatka novca. Često sam imao prazne džepove. Stoga sam koristio svoje pjesničko umijeće da bih za svoje osobne potrebe zaradio koji novčić. U istom selu živio je i trgovac Kotte Subbanna. On je držao opskrbni centar u kojem su se prodavali i neki ayurvedski lijekovi. Jednom se u njegovoj trgovini promovirao za prodaju novi ayurvedski lijek pod nazivom Bala Bhaskara. Bio je to novi i veoma djelotvoran lijek. Donio bi mu mnogo novaca kad bi bio poznat ljudima. Zato me je zamolio da preuzmem odgovornost propagande toga novoga lijeka. Pristao sam na njegovu molbu, ali tražio sam još neke informacije o lijeku. Tada sam sastavio pjesmu, okupio nekolicinu dječaka mojih godina i zamolio ih da obilaze obližnja sela noseći oglas u rukama, dok pjevaju pjesmu koju sam skladao. …
…Kad smo završili našu propagandnu turneju po obližnjim selima, sva zaliha lijeka u Subbanninoj trgovini bila je rasprodana. On je bio veoma sretan. Pozvao me i ponudio mi par dugačkih hlača i košulju šivanu po mjeri. Ali ja sam ga odlučno odbio rekavši: “Subbanna, ja nisam sastavio onu pjesmu zbog nove odjeće. Ja je ne trebam. Neću je ni dodirnuti. Molim te, uzmi je natrag. Ako tako nudiš novac i neke stvari kao uzvrat za moje usluge, nikad više neću stupiti u tvoju trgovinu.” On je shvatio moju iskrenost i duboke osjećaje. Od tada bi govorio: “Raju, ne želim ništa na svijetu, osim tvoje ljubavi.”
Drugi jedan događaj dogodio se dok sam se školovao u Kamalapuramu. Posjetio sam skautski kamp u susjednom selu Pushpagiri gdje se održavao veliki sajam. Nisam bio kod kuće nekoliko dana. Nije bilo nikoga da donese vode za kućanske potrebe iz udaljenog izvora. Zato je to morala raditi supruga Seshama Rajua. Kad sam se vratio sa sajma, Seshama Raju je bio ljut jer nije bilo nikoga u kući da pomaže njegovoj supruzi. Jednog dana je upravo povlačio crte u bilježnici, služeći se drvenim ravnalom. Čim me je ugledao, povikao je: “Hej, dođi ovamo! Zadnjih nekoliko dana nije bilo nikoga u kući da donese vodu. Tvoja šogorica morala je sama obavljati taj posao, uz sve svoje druge kućanske poslove. ” Rekavši to, uzeo je ravnalo i ljutito me istukao. Ravnalo je puknulo na tri dijela. Ruka mi je natekla i veoma me boljela. Nisam ništa odgovorio, niti sam ikom pričao o tom događaju. Zavezao sam ruku mokrim zavojem.
Sljedećeg dana umro je sin Seshama Rajua. On je poslao brzojav Peda Venkama Rajuu, Svamijevu ocu, koji je odmah stigao. On je krenuo iz Puttaparthija preko Bukkapatnama za Kamalapuram. Otac je pitao zašto imam zavezanu ruku.
Pokušao sam to objasniti kao nesretni slučaj, kao da se ništa nije dogodilo. Rekao sam mu da me ruka malo boli zbog otekline na podlaktici i zato sam stavio zavoj. Zajednici vysya pripadala je i neka žena u susjednoj kući koja se uzdržavala pripremanjem i prodavanjem dosa. Ona je pokušavala urazumiti Svamijeva oca rekavši: “Venkama Raju, znam da imaš dovoljno novca i možeš školovati sina kod kuće. Zašto ga uvaljuješ u te brojne probleme, prepuštajući ga brizi njegova starijeg brata, tako daleko od sebe? Ti ni ne znaš koliko ovdje trpi taj jadni dječak. On svakodnevno mora nositi vodu za piće iz veoma udaljenog mjesta. Nosi dvije velike posude na motki koja visi preko njegovih nejakih ramena.”
Tada mu je ispričala nekoliko događaja u kojima sam pretrpio fizičke ozljede i patnje. Venkama Raju je bio duboko dirnut kad je čuo za moje nevolje, odmah me je pozvao i rekao: “Dragi sine, spremi se odmah, poći ćeš sa mnom u Puttaparthi.” Svi članovi obitelji su me voljeli. On se žalio: “Saznao sam da je povreda na tvojoj nadlaktici nastala zato jer te tvoj stariji brat istukao. Ja te nikad nisam udario. Ovdje mnogo trpiš. Dođi! Vratimo se u Puttaparthi.”
U vrijeme toga događaja, Venkama Raju je rekao nešto što još uvijek do danas odzvanja u mojim ušima: “Satyam, ako je čovjek živ, može se prehraniti čak i prodavanjem soli. Ne mogu te više izlagati takvim mukama. Zar se ne mogu brinuti za tebe čak i sa svojim mizernim prihodima?” Zaplakao je. Od toga dana nije me više slao ni s kim. Moje se obrazovanje zaustavilo u srednjoj školi. Nisu me upisali na koledž. Unatoč tomu, nastavio sam svoju misiju kao učitelj Istine – satya bodhaka, pretvorivši Puttaparthi u svoje glavno boravište.
Sastavio sam prekrasnu pjesmu koja opisuje slavnu povijest Puttaparthia….
…Sagradio sam naselje kao sjećanje na veliku Subbamminu ljubav i odanost koju je osjećala prema meni. To sam naselje nazvao Karanam Subbamma Nagar i ono se nalazi pokraj Gokulama. Kupio sam također nekoliko krava te zaposlio ljude da se brinu o njima. Neki od tih ljudi smjestili su se u nekoliko onih kućica u naselju. Tako sam se pobrinuo da se poklonici uvijek sjećaju njezina imena.
Prije nekoliko godina počeo sam projekt posvojenja siročadi kojima osiguravam hranu, odjeću i obrazovanje. Kad odrastu, moći će živjeti časno i dostojanstveno. Brinem se za te dječake s mnogo ljubavi. Mora da ste ih vidjeli kad dođu na daršan svakog četvrtka i nedjelje. Sagradio sam im i smještajne prostore kako bi mogli udobno boraviti u tim kućama.
Osim njihova normalna obrazovanja, oni sada postaju stručnjaci u aktivnostima posebnog programa. Mnogo je aktivnosti služenja koje sam poduzimao od svoga najranijeg djetinjstva. Kad bih sada sve njih spomenuo, trajalo bi to satima.
Dragi studenti, velika je moja ljubav za vas. Želim da svi vi uspijete i steknete dobro ime. Volim takve mlade ljude koji postaju ugledni, zapravo njima se posvećujem. Dat ću vam sve što zaželite.
Uvodna obrada teksta: Davor Suhan
