Razgovor s Dr. A.N. Safajom, direktorom “Sri Sathya Sai Instituta viših medicinskih znanosti”
HRAMOVI OZDRAVLJENJA: Osiguravaju najbolju dijagnostičku i terapeutsku podršku moderne visoko-tehnološke medicine za zapostavljeni dio društva.
Posjeta Sri Sathya Sai Super specijalističkim bolnicama u Puttaparthiju ( država Andra Pradesh) i Whitefieldu pored Bangalorea ( država Karnataka) u Indiji, uoči 4.Simpozija o kardiologiji koji se održao u rujnu 2005. godine.
Razgovor s Dr. A.N. Safayom, direktorom Sri Sathya Sai Instituta viših medicinski nauka u Puttaparthiju i Bangaloreu u Indiji vodio je Dr. Felix Wüs izdavačem časopisa SWISS MED.
Nema sumnje da je u našim zapadnim zemljama svijet medicine u stanju krize. I nisu samo kontroverze te koje izazivaju etiku moderne medicine zbunjujući jednako znanstvenike i obične ljude. Suočeni smo također s teškoćama u zadržavanju niske cijene brige o zdravlju. Usprkos tome moderna medicina čini da se snovi ostvaruju. No, tako pokrećemo rizik da će korist od tog tehnološkog napretka prije ili kasnije biti daleko iznad dosega zapostavljenog dijela društva. Imamo li mi sposobnost da riješimo taj problem? Imamo li model-instituciju koja nam može pokazati put kojim bismo trebali krenuti? Da, imamo! Kada smo, prije nekoliko godina, čuli za Sri Sathya Sai Super specijalističke bolnice u Indiji, a kasnije i čitali izvještaj u WHO-u (World Health Forumu br. 19, 1998.), pod nazivom „Besplatna visoko-tehnološka briga o zdravlju u Indiji“, naša je odluka donesena: „Jednoga dan moramo otići u Indiju i provesti ozbiljno istraživanje o ovoj stvari.“ Konačno taj je dan došao i mi smo otputovali tamo. Evo izvještaja o tome.
– Dr. Safaya velika mi je čast i zadovoljstvo što ste pristali na ovaj razgovor.
– I meni je to također zadovoljstvo.
– Da najprije kažemo našim čitateljima tko ste vi. Bili ste profesor bolničke administracije(Hospital Administration) i Medicinski upravitelj prestižnog Sve-indijskog instituta medicinskih znanosti. Što vas je navelo da napustite jedan tako važan položaj u glavnom gradu Indije?
– Ustvari, rano sam otišao u mirovinu. Napustio sam položaj jer sam bio poklonik Sri Sathya Sai Babe i On mi se neočekivano obratio. Želio je započeti medicinsku misiju u kojoj bi visoko-tehnološko stanje umijeća medicine i tehnologije mogli biti dani najsiromašnijima od siromašnih bez ikakvih razlika zbog kaste, vjerovanja, porijekla, religije i.t.d. Tada smo s ponosom prihvatili ulogu u toj avanturi i pomagali smo u planiranju i donošenju praktičnih rezultata u programu. Zbog toga sam Mu se pridružio. Svami – najdraže ime koje koriste poklonici – je postavio međunarodno povjerenstvo za Sathya Sai institut viših medicinskih znanosti, a mene je postavio za predsjednika tog povjerenstva u kome su bili predstavljeni mnogi poznati liječnici iz inozemstva kao što je to dr. Goldstein, dr.Knife, poznati nefrolog iz „John Hopkins“ centra za zdravlje, USA, dr. Mitch Krucoff, kardio-kirurg sa Duke sveučilišta u USA i mnogi drugi liječnici iz inozemstva i iz Indije. Bilo nas je 10-12 osoba, svaki od nas je bio poznat i priznat liječnik na svom profesionalnom polju i svi smo bili Svamijevi poklonici. Sjeli smo zajedno da bismo odlučili koji je najbolji način na koji bi pristupili našoj misiji i stvorili bolnicu. Odlučili smo se za super-specijalistički model. Svami se s tim složio te je rekao: „Dajte da imamo Super-specijalističku bolnicu sa kardiologijom, nefrologijom, neurologijom, onkologijom i oftamologijom.“ Rezultat je bio taj da je Svami 22.studenog 1990. izjavio da će sagraditi bolnicu u Puttaparthiju koja će se temeljiti na ovih pet super-specijalnosti.
– Zašto baš te discipline, a ne neke druge?
– Mnoge bolesti uključuju srce, mozak, karcinome i oči. Te bolesti zahtijevaju visoku tehnologiju dijagnosticiranja i liječenja, a oni su veoma skupi. To su veoma sofisticirana polja i traže veoma sofisticirane, visoko-izvježbane profesionalce i tehničare – a to rezultira time da je takva medicinska skrb vrlo skupa. Vjerojatno je da je Svami odabrao baš te određene specijalnosti zato da bi takva oprema i liječenje bilo dostupno običnom čovjeku koji to inače, naravno, drugačije ne bi mogao imati. Za većinu drugih bolesti pobrinula se Vlada te druge organizacije na polju medicinske njege u većoj ili manjoj mjeri. Naš je cilj osigurati liječenje ovih odabranih disciplina potpuno besplatno i, kao što sam već spomenuo, bez obzira na kastu, vjeru, boju kože, religiju ili zemlju iz koje bolesnik dolazi. Mi ne provjeravamo njihove putovnice. Ne pitamo ih za nacionalnost. Pitamo ih jedino za podatak koji je važan za njihovo liječenje. Kao ljudska bića, bolesnici mogu doći iz bilo koje zemlje i mogu imati liječenje besplatno.
– Kažete li vi to zaista- „besplatno liječenje“? Ovo ćemo morati temeljito raspraviti. No, najprije, molim vas, recite mi nešto o vašim naučnim kontaktima izvan Indije. Imate li takve kontakte sa Njemačkom, Francuskom, Italijom i Amerikom?
– Da, ali ne na konvencionalan način. Konvencionalan način bi bio da imamo nekakav sporazum između jednog i drugog sveučilišta. No, mi imamo ogroman broj Svamijevih poklonika koji su Indijci, a žive u inozemstvu, u Engleskoj, u Americi, u Francuskoj, Njemačkoj, Australiji, na Novom Zelandu i.t.d. Ti su liječnici specijalizirani za discipline koje sam vam spomenuo. Oni dolaze ovdje i ovdje rade uz dozvolu naše Vlade. Oni su privremeno registrirani kao liječnici, operiraju, podučavaju, pomažu i sa svoje točke gledišta oni rade sevu (2), što znači služenje, besplatno služenje. Oni to rade bez ikakve naknade. Ti ljudi također preuzimaju na sebe da nam izvana donesu najnoviju tehnologiju iz njihovih zemalja i institucija. Ponekad odvode liječnike ili tehničare s ovog Instituta i obučavaju ih u svojim zemljama te nas tako opskrbljuju nekom vrstom ravnoteže, dakle na taj način naše bolnice nisu tehnički ni profesionalno u izolaciji.
– Je li teško naći takve ljude?
– Imamo ogroman broj molbi, ne samo vrhunskih specijalista na nekom polju, već također od studenata medicine koji žele doći odraditi bolnički nastav-ni plan i ostati ovdje. To je omiljeno mjesto za studente jer je u studenom 1994. Vladina organizacija, Indijski nacionalni javni ispitivači, ciljano standardizirala post-diplomsku medicinsku naobrazbu u Indiji, s tim da su potvrdili naš Institut kao mjesto za praksu i akreditaciju specijalista u kardiologiji, operacijama kardio-toraksa, urologiji i nefrologiji.
– Saznajem da ste vi organizirali naučne simpozije.
– Da, imali smo dvije internacionalne konferencije vezano za kardiologiju. Bilo je to 1993. i 1995. Prisustvovao im je velik broj ljudi iz ove zemlje i iz inozemstva, iz Amerike, engleske, Francuske, Njemačke, Izraela i Australije.
– I, uobičajeni je cilj bio razmjena znanja?
– Da, da se razmijeni znanje te da upoznamo naše posjetitelje s našim načinom razmišljanja i djelovanja. Naši ljudi su također pokazali znanstvene papire. Učesnici su se mogli osvjedočiti da je u današnjem svijetu pribavljanje potpuno besplatne visoko tehnološke medicine moguće.
– Za kada planirate sljedeći simpozij?
– Sljedeća će se konferencija, mislim, održati ove godine, u rujnu mjesecu 2005. Ona će se održati ovdje u Puttaparthiju. Mi ćemo pozvati ne samo profesionalce medicinskih nauka, nego također i planere, upravitelje, ljude koji financiraju medicinu, one koji zdravstveno osiguravaju ljude, i.t.d. Raspravljat ćemo ponovno o Svamijevoj temeljnoj filozofiji koja kaže da su bolesti poslije-dice proizašle iz samog društva, iz načina kako ljudi žive, njihovog načina življenja i njihove ishrane, okoline i tako dalje. Zato je dužnost društva da liječi svaku bolesnu osobu. Društvo je odgovorno i ono mora platiti liječenje jer osoba o kojoj se radi možda to ne može.
– Nije li to pomalo smiono mišljenje?
– Ne uopće! Vidite, osnovna stvar na koju trebamo gledati kao na darovanu jest ta, da je jedno od čovjekovih temeljnih prava kao ljudskog bića, da, ako se razboli, za njega treba brinuti društvo. Društvo je to koje bi trebalo spojiti ruke sa svrhom da se brine za bolesne. Oni ne bi trebali biti prepušteni samo pojedin-cima jer možda nisu u mogućnosti platiti dobru tehnologiju. Dobro liječenje je u potpunosti vezano uz plaćanje. U tome je stvar.
– Mogu li se vaše bolnice natjecati s drugima sličnim znanstvenim instituci-jama u Indiji i širom svijeta – kada dođe do procjene smrtnosti, broja izvršenih operacija i slično?
– Da. U ovoj se instituciji stalno uspoređuju svi osnovni medicinski podaci, isto kao i u drugim institucijama u Bangaloreu. Ti se podaci, kao na primjer dužina ostajanja u bolnici, smrtnost, broj bolesnih, procjena oboljenja i.t.d. stalno uspoređuju i prate. Svi su ti podaci jasno na liniji sa internacionalnim standardima. U nekim slučajevima imamo rezultate koji su bolji od onih internacionalnih standarda. Što se tiče naše države Indije, možemo reći da naše bolnice mogu tvrditi da imaju najbolje moguće podatke.
– Kada ste govorili o medicinskim disciplinama u vašim bolnicama rekli ste da liječenje pružate sasvim besplatno. To je prije svega zadivljujuće, mogu reći gotovo nevjerojatno – nije kao svaka šalica čaja koja se naplaćuje u našim zemljama na Zapadu!
– Očekivao sam ovo pitanje. Besplatno liječenje je moguće uglavnom zbog donacija – manjih ili većih – koje daju poklonici Sathya Sai Babe iz cijelog svijeta. Te donacije idu u trust koji se naziva Sri Sathya Sai medicinski trust. Ovaj Sri Sathya Sai medicinski trust ima određeni iznos novca stavljen u banku kao osnovni fond. Uglavnom se kamatom koja se dobiva na taj osnovni iznos pokrivaju potrebe dnevnih aktivnosti obiju naših bolnica. Dvije bolnice zahtijevaju oko 2 milijuna rupija (vidi 3) svaki mjesec. Naravno, oštra kontrola troškova, upravljanje troškovima i stalne inovacije pomažu nam smanjiti troškove. Kao dodatak ovim donacijama neki ljudi daju doprinos za određene svrhe. Neki će ljudi doći i reći da će dati 20 određenih vrsta pace-makera. Drugi nas opskrbljuju sa velikom količinom šprica za injekcije – plastičnih šprica i drugih šprica koje nam stoje na raspolaganju – s tim stvarima na primjer. Također se događa da nam dođu određeni mještani i pitaju nas koje su naše svakodnevne potrebe. Oni tada odlaze i opskrbe nas tim potrepštinama, možda čak i za šest mjeseci. Tako to funkcionira.
– I vi ne poduzimate nikakve izravne akcije da biste dobili takve donacije?
– Ne, mi ne. One jednostavno dođu. Jedino što trebate to je da Sathya Sai Baba bude u centru te slike. Bez Njega sve bi ovo, vjerojatno, bilo nemoguće.
– Dakle, spomenuli ste da možete imati u radu obje bolnice uz puni trošak od 2 milijuna rupija na mjesec, to je nekih 370.000 eura. No, kako ste financirali samu izgradnju bolnice, vaše prve bolnice u Puttaparthiju?
– Bolnica je započeta sa donacijom od 300 milijuna rupija. Trebali smo 100 milijuna za zemlju i zgradu, 100 milijuna za opremu, a 100 je stavljeno, kao što sam već spomenuo, u osnovni fond. Kao što sam rekao, kamate na osnovni fond od 100 milijuna rupija iznose 1 milijun na mjesec i to je dovoljno da pokrije troškove jedne bolnice kroz mjesec dana. Osoblje je, usput rečeno, dobro plaće-no, jednako kao ono u Sve-indijskom institutu medicinskih nauka. Ovdje u Puttaparthiju imamo nekih 300 zaposlenika sa plaćom, 46 onih koji rade za honorar i 100 dobrovoljaca koji rade kao sevaci (4) svaki po četrnaest dana i na svoj trošak.
– Ako je liječenje besplatno sigurno su bolesničke liste čekanja duge. Kako se nosite s tim problemom?
– Mi imamo brojno stanovništvo, a također nesrećom i djelomično u ovoj zemlji enormne pojave bolesti. 80% populacije živi ispod minimuma društveno-ekonomski prihvatljive razine. Oni si sigurno ne mogu osigurati operaciju srca, mozga, kičme ili bubrega. Dakle, oni dolaze k nama. U svakom slučaju mi izvršimo ozbiljne pretrage kod tih ljudi i damo im ispravnu profesionalnu medicinsku dijagnozu. Zatim procijenimo jeli slučaj hitan ili bolesnik može čekati. Ako je slučaj takav stavljamo ga na listu čekanja. Postoje različiti drugi aspekti koje uzimamo u razmatranje kada pregledavamo naše pacijente. Pretpostavimo da je to dijete sa ozbiljnom bolešću srca, s roditeljima koji za njega jako brinu tada mi moramo takvom pacijentu dati prioritet. Također moramo dati prioritet onim slučajevima kada bi obitelj mogla ostati bez hranitelja zbog njegove srčane ili nervne bolesti te bi bila lišena osnovnih sredstava za život. U tom smislu, kvaliteta brige o bolesniku koja se besplatno nudi ima šire socijalno-ekonomsko značenje, nego što je to spašen jedan život. To spašava obitelji od pandža siromaštva. Ali ostaje činjenica da za određene tipove operacija na srcu, na primjer, liste čekanja mogu biti i do četiri godine. U takvom se slučaju, naravno, bolesnik liječi lijekovima da može preživjeti te se traži da dođe natrag u bolnicu svakih šest ili možda tri mjeseca, na kontrolu.
– Vi morate zaposliti nekih stotinjak liječnika, tehničara, sestara i.t.d. No, Puttaparthi je malo selo, gdje svi ti ljudi žive?
– Mi imamo ogroman stambeni kompleks pored bolničke zgrade i u njemu se može smjestiti većina osoblja koje radi u ovoj bolnici. Tim medicinskim kampom, bolnicama sa svim njihovim podupirućim sredstvima i cijelom infrastrukturom, upravlja moje osoblje u korist trusta.
– A medicinska podrška koju dajete seljacima vani, u zemlji?
– To nije naša briga. Te aktivnosti se izvode kao medicinski servis ili služenje, a osigurava ih Sri Sathya Sai Organizacija služenja.
– Kako je organizirana medicinska zaštita za one bolesti koje nisu pokrivene visoko specijaliziranim aktivnostima koje se odvijaju u dvije Super specijalističke bolnice?
– U Bangaloreu, jednako kao i ovdje u Puttaparthiju, trust ima takozvanu Opću bolnicu gdje se osigurava opća medicinska njega. Ondje možete naći njegu zuba, ušiju, nosa i grla, ginekološku i porodiljsku njegu kao i opću pedijatrijsku njegu i.t.d.
– Prakticirate li alternativno medicinsko liječenje kao što je ayurveda i slično?
– Ne, ne, ne!
– Zašto ne? Pa u Indiji smo, odakle potječu mnoga medicinska znanja.
– Naša je nakana jasna da ne prakticiramo taj vid medicine u našim Super specijalističkim bolnicama. Pogledajte, mi moramo biti visoko povjerljivi, visoko odgovorni i ne možemo si dopustiti nikakav rizik na račun tog odnosa.
– Svjetska zdravstvena organizacija (WHO – World Health Organisation) je najviše znanstveno medicinsko tijelo u svijetu. Imate li kontakte sa WHO-om? Jesu li vas ikada posjetili?
– Da, i ja sam išao u Ženevu. Govorio sam o aktivnostima medicinske misije Sri Sathya Sai Babe na konferenciji u Internacionalnoj radničkoj organizaciji (ILO – International Labour Organisation) u Ženevi, gdje su bili prisutni mnogi predstavnici iz WHO-a. U Ženevi sam također imao razgovor sa šefom, predstavnikom WHO-a, koji je odgovoran za programe koji se odnose na bolesti srca. Međutim, mi ne možemo načiniti nikakav napredak u daljnjoj suradnji jer se ne uklapamo u njihove strukture, jer je naša aktivnost bazirana samo na instituciji. Govor, koji sam održao na ILO konferenciji u Ženevi, slučajno je bio tiskan u WHO-ovom World Health Forumu, broj 19, 1998. godine.
– Da li biste voljeli imati neke određene nove kontakte i ako da, koja bi to vrstu kontakata trebala biti?
– Da, bili bismo veoma zadovoljni kada bi ljudi željeli znati više o našem radu, kada bi posjetili naše bolnice da bi do nekog nivoa barem dobili utiske o njima, o principima na kojima se naše bolnice zasnivaju. Mi bismo im tada rekli da se sve ovo može postići bilo gdje. Također bismo voljeli objasniti našim posjetiteljima osnovne principe i ideale Sathya Saijeve zdravstvene misije. Dopustite mi da vam to ukratko opišem. Bolest je globalni fenomen. Savjet i liječenje trebali bi se također gledati s globalne točke gledišta. Kao što sam već rekao, liječenje bi trebalo biti besplatno, dostupno u bilo kojoj medicinskoj instituciji na globalnoj osnovi, kao što je to pravo na rođenje svakog ljudskog bića. To je pravo značenje riječi globalizacija. De-komercijalizacija je druga ključna riječ za isti pojam. Vještina iscjeljivanja i liječenje bolesnika ne bi trebali biti na tržištu i stvarati profitabilne udobnosti. Cijenom medicinske njege trebalo bi se baviti društvo i trebala bi biti na dokučivom nivou. Druga važna točka je humanizacija medicine. Medicina i tehnološko medicinsko liječenje koje se pruža pacijentima, mora biti humanizirano. Medicinska tehnologija ne bi se trebala primjenjivati na čisto mehanički način. Ne, to bi trebalo činiti na ljudski način, smatrajući bolesnika ljudskim bićem, kao čovjeka u društvu, kao nečijeg oca, majku, kćer ili sina. Medicina bi se trebala prakticirati sa osmjehom danim s ljubavlju i naklonošću te bez da bolesniku uzrokujemo bilo kakvu mentalnu traumu. Moramo s njima razgovarati ljubazno. Ako postoji neizlječiva bolest ona se mora objasniti bolesniku na ljubazan, sućutan način imajući na umu da mi nemamo posljednju riječ! Svojim mislima, riječima i djelima, ljudi koji osiguravaju zdravstvenu njegu – zdravstveni službenici, liječnici, sestre i tehničari – trebali bi prianjati uz pet ljudskih vrijednosti, naime uz istinu, ispravno djelovanje, mir, ljubav i nenasilje. Nije oprema ta koja bolnicu čini dobrom ili lošom, nego ljudi koji u njoj rade. Ne bismo trebali stvarati profit iz patnje drugih ljudskih bića. Trebali bismo s ljubavlju i naklonošću paziti na osobu koja pati, kao što je to činio Buddha i drugi sveci, kao što je činio Krist. Konačna odlučujuća točka je produhovljavanje moderne medicine, koja se bazira na principu vjere da je u krajnjem smislu Bog taj koji liječi! Mi samo osiguravamo tehnologiju i liječenje! Kad usvojimo to produhovljenje, odmiče-mo se od našeg sebičnog uključivanja u proces – „Ja sam te liječio, ja sam te spasio“ – taj je sebični element uklonjen. I dalje, budući da je Bog taj koji liječi, bolesniku ja dana nada. On zna da postoji neka druga snaga, neka druga moć kojoj se može moliti i koja će možda donijeti rezultate. U našem slučaju mi dajemo organiziranu uslugu za sve pacijente koji su se liječili u našoj bolnici. Naš Bolesnički savjetodavni odjel savjetuje pacijente prije prijema, za vrijeme liječenja i kod njihovog otpuštanja iz bolnice jer su zahtjevi različiti u te tri faze. Prije prijema naš savjetnik informira bolesnika o njegovoj bolesti, mogućim posljedicama njegovog načina života, i.t.d. Kada je bolesnik u bolnici mi mu objašnjavamo što je učinjeno tako da on točno zna što se događa. Kada ga otpuštamo, najvažnija je stvar da ga savjetujemo da na svoju bolest gleda kao na izlječivu i savjetujemo ga što bi trebao činiti da mu ne bude gore ili što bi trebao činiti kao preventivu da se bolest ne vrati. To mi nazivamo produhovljavanje medicine. Naše savjetovanje, plus element molitve i element nade, daje se bolesnicima s puno ljubavi. Oni samo trebaju prepoznati duh kao „vodeću snagu“ u pozadini svakog ljudskog bića. Naravno, sve takve duhovne aktivnosti i rezultati dobiveni iz njih, zabilježeni su. Mislim da ni jedna druga bolnica u svijetu ne radi te stvari.
– Vi liječite čovjeka. No, da li ga također i mijenjate u potpunosti?
– Da. Pokušavamo to. To je ono što Svami kaže: „Transformacija je čudo.“
– Bojim se da će neki od naših čitatelja misliti da ste vi „sanjar“. To što nam govorite tako je lijepo da se gotovo čini nestvarno.
– Kada vidite prekrasnu ružu kažete: „Jeli to stvarno?“ Vi vidite, vi morate vidjeti Božanskog stvaratelja i kad razmišljate o Njemu kao o Božanskom stvoritelju svega, čak i stvari koje izgledaju ružno možda postanu lijepe. Zato mi poučavamo naše bolesnike da na stvari gledaju na taj način. Čak i karcinom i patnja koju on donosi, može im se činiti tolerantnom do neke granice.
– Pročitao sam vašu izjavu: „Čitavi je Institut započeo kao čudo, sagrađen je kao čudo i djeluje kao čudo.“ Što vi pod tim mislite?
– Čudo je, da je bolnica i ostale zgrade koje joj pripadaju, sagrađena u vremenu od devet mjeseci. To je čudo. Normalno, za projekte ovakvoga tipa potrebno je najmanje tri do četiri godine. Ja nisam sam dok vam pričam ovu priču. Postoje tisuće i tisuće radnika koji su tome svjedočili. Stotine je ljudi radilo bez plaće. Studenti su dovozili građevinski materijal i pomagali su gdje god su mogli. Tako je bolnica sagrađena. To je također čudo. Vidite, ljudi rade ovdje. Imamo ovdje nekih stotinu sevaka. Sevaci su oni, mora da ste ih vidjeli, sa onim zeleno-plavim maramama i žutim maramama za žene. Ovdje su sevaci – 50 žena i 50 muškaraca koji su došli ovamo iz drugih indijskih država da bi ovdje radili dva tjedna. Ovu sobu u kojoj jesmo čiste sevaci. Sve ove stvari ovdje, oni su očistili. Sistem unutarnje pošte, sa svim onim ne-tehničkim papirima koji se trebaju dostaviti na različita mjesta, funkcionira putem sevaka. Oni služe, nudeći svoje služenje Bogu.
– Mislite li da se taj model može replicirati u drugim zemljama – čak i u Zapadnjačkim zemljama?
– Zašto ne? One bi trebale biti sposobne to učiniti. Ja ne mislim da su zapadnjaci odvojeni od simpatija za čovjeka. Ne mislim da na Zapadu manjka taj tip ljudi koji misle da je služenje čovjeku, služenje Bogu.
– Ja mislim da naši napori prije svega moraju biti usmjereni prema reformiranju i „transformiranju“ ljudskog karaktera. Veoma teška stvar za učiniti, zar ne?
– To je istina. Ali isto tako postoje ljudi koji su došli sa Zapada i rade ovdje. Možete vidjeti mnoge od njih kako rade u Općim bolnicama i u ovoj bolnici također. Ustvari, naš je problem što često moramo odbiti molbe takvih ljudi jer ih imamo previše. Za nas to nije nimalo ugodno jer ti ljudi zaista žele služiti ovdje našim bolesnicima. Oni su pripravni raditi prema našim pravilima i pravilima institucije, da bi udovoljili potrebama naših bolesnika.
– Ujedinjeno kraljevstvo je povijesno povezano s vašom zemljom. Kakvi su vaši kontakti, recimo sa Londonom?
– Kada sam išao u Ženevu otišao sam također i u London. U dvorani za predavanja u Wimbledonu bili su medicinari i drugi koji su se okupili zajedno zbog Sathya Sai organizacije U.K.-a. Govorio sam im, a započeo sam rekavši im: „Došao sam u zemlju koja je majka moderne medicine.“ U početku sva je dobra medicina nastala u Londonu i u ostatku U.K.-a. Ona je izrasla na osnovi duhovnih i humanih stajališta bez komercijalnih namjera. Rekao sam slušatelj-stvu da ja propisujem lijek u ime Boga. To je početak svakog mog propisivanja: Ja propisujem u ime Boga. Vidite, to nas dovodi natrag do pitanja produhovlja-vanja moderne medicine kao medicine sa ljudskim dodirom. Ne bismo trebali gledati na čovjeka, pacijenta, samo kao na bolesni entitet, nego kao na ljudsko biće, i kao prema takvom bismo se trebali i odnositi.
– Vrijeme koje smo planirali za ovaj razgovor je gotovo završeno. Hvala vam, dr. Safaya! Da zaključimo našu raspravu – mislite li vi zaista da se to što je postignuto u vašim bolnicama može postići i u drugim zemljama također?
– Da, mislim! Sathya Sai Baba nam je pokazao put. Priznajem, rad koji je učinjen u našim bolnicama je samo kap u oceanu, no, on će poslužiti kao radni model koji će pokazati kako je moguće kompliciranu medicinsku tehnologiju besplatno učiniti dostupnom onim bolesnicima koji je drugačije ne mogu ostvariti. Mi svakako nemamo nikakvih iluzija da ćemo moći liječiti sve bolesti srca, mozga ili bubrega u svijetu ili čak ovdje u Indiji. No, ono što smo učinili jest da smo stvorili model u kojem se to može postići sa svim tim nekomercijal-nim, duhovnim i humaniziranim vrijednostima, s ljubavlju i sa brigom. To se može učiniti i može se učiniti u suglasju sa zadnjim stupnjem vještine. Jednom kada se na to više ne gleda kao na proces stvaranja profita, vidjet ćete, jedna takva institucija može raditi na bazi – nema profita/nema gubitka. Čovjek ne smije ili ne bi trebao napredovati kroz patnju ljudskog bića. Ponavljam, ovo je model koji se može preslikati bilo gdje i u bilo koje društvo!
– Još jedno i posljednje pitanje koje se odnosi na vaš sljedeći simpozij u rujnu 2005.godine. Može li se bilo tko iz medicinske profesije prijaviti za sudjelovanje u tom događaju? Možete li dati pregled programa i daljnje detalj?
– Delegacija od četiri liječnika odavde, sada se nalazi u USA i radi na ovom projektu. Dr. Goldstein i drugi također rade na tome. Uskoro ćemo moći dati prikladnu izjavu za medicinski svijet.
– Ako bi vas bilo koja medicinska institucija izvan Indije željela pozvati da govorite o vašoj bolnici i cijeloj Sathya Sai medicinskoj misiji, biste li prihvatili jedan takav poziv?
– Da, vjerojatno bih. Ali poziv bi trebao ustvari ići mom neposrednom pretpostavljenom, Sathya Sai Babi. Ako je to Njegova Božanska volja, stvari će se dogoditi. Ako Svami osjeća da će to biti dobra ideja da se o ovoj zdravstvenoj misiji proširi više informacija, siguran sam da će se složiti.
– Nadajmo se da će On dati Svoje blagoslove toj ideji i da će jednoga dana ili godine, bolnica osnovana na vašem modelu biti stavljena u službu negdje na Zapadu.
– Svakako, kao što sam vam rekao, to je moguće! A zašto ne? Ako je Indija – tako siromašna zemlja – bila sposobna stvoriti ove bolnice, zašto to ne bi bilo moguće bilo gdje drugdje? Sjećam se kada sam prvi put došao ovamo, postao sam predsjednik Internacionalnog komiteta 1990. godine, a ova je bolnica ovdje u Puttaparthiju dobila dozvolu za rad 1991.godine. 1990. godine, kada sam došao, sâm Svami mi je pokazivao prostor na kom bi bolnica trebala biti sagrađena. Bio sam zapanjen čuvši Njegovu poruku. Kako je to moguće? Ali dogodilo se. Pogledajte, da opet ponovim: moderna se medicina sve više pretvara u „znanstvenu tehnologiju“: telemedicinske konzultacije, propisivanje recepata putem elektronske pošte, operacije koje vrše roboti i.t.d. Bojim se da modernoj medicini prijeti da se pretvori u bezličnu, bezdušnu tehnologiju. Baba nam je pokazao put. On je Indiju stavio na medicinsku kartu time što je bez ikakvih fanfara, od sada na duže vrijeme, utemeljio i pokrenuo rad dviju bolnica svjetske klase, sa njegom koja je na trećem stupnju, u kojima je liječenje potpuno besplatno za svakoga. Dajte da opet kažem: to što je ovdje postignuto u Indiji s Babinom pomoći, može se postići u Teksasu, u USA ili u U.K. – bilo gdje u svijetu!
– Dr. Safaya, probudili ste našu nadu! Hvala vam mnogo što ste nam poželjeli dobrodošlicu ovdje u Puttaparthiju i hvala vam za ovaj zaista veoma interesantan razgovor.
