Piše: Davor Suhan

“Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?“

Prije dva mjeseca u ovoj istoj kolumni objavio sam tekst pod naslovom Hramovi ozdravljenja . Bio je to pokušaj da na temelju svojeg osobnog doživljaja i vlastitih saznanja prenesem informaciju o jednom od najvećih humanih projekata današnjice – Sathya Sai Institutima viših medicinskih znanosti u Indiji, poznatijim kao super-specijalističke bolnice, u kojima se vrhunska medicinska tehnologija i znanje združuju u osobiti sustav duhovne prakse.

Obzirom da je tema vrlo opširna, a smatram ju veoma značajnom u smislu etičkih promišljanja na području medicinske skrbi, odlučio sam istu popratiti u nekoliko nastavaka kako bi čitaocima “neta” pružio mogućnost šireg saznanja o razvoju relevantnih programa okupljenih oko ove apsolutno avangardne ideje vezane uz reformu odgoja i obrazovanja na globalnoj svjetskoj razini, u čijem pogledu je Sathya Sai sveučilište – sa svojim “Sathya Sai programom odgoja u duhu ljudskih vrijednosti” – pomaknulo pedagoške standarde do neslućenih granica, a Sathya Sai Institut Viših medicinskih znanosti kao ogledni model bolnice za treće tisućljeće te granice jasno označio kao realno mogućim i dostižnim.

Ovo je nastavak priče koja govori o istom projektu i njegovim perspektivama u zemljama razvijenog zapada, odnosno, pokušaju da se posredstvom znanstvene metodologije uđe u dubinu onoga što se u imenu Sathya Sai medicinskih instituta podrazumijeva pod pojmom VIŠIH MEDICINSKIH ZNANOSTI, a što ove vrhunske bolnice čini jedinstvenim u povijesti moderne medicine…ne samo po svome pristupu već i izvrsnim rezultatima kojim nadmašuje i najpoznatije svjetske klinike.

Jedan od znanstvenih pionira koji se odvažio upustiti u ovaj veoma zahtjevni znanstveno istraživački rad je i ugledni američki kardiolog prof dr. Mitchell W. Krucoff – stručnjak sa uspješnom karijerom u kliničkom istraživanju novih medicinskih tehnologija pri Medicinskom centru Duke sveučilišta iz Durhama u Sjevernoj Karolini. 
Nadahnut iskustvima koje je stekao u prvoj Sathya Sai super-specijalističkoj bolnici, formirao je 1994. godine znanstveni tim koji radi na tzv. “Projektu studija Mantra”, čija je svrha “sistematično praćenje i studiranje uloge duhovnosti i ljudske međuovisnosti u kliničkim posljedicama kod pacijenata koji se podvrgavaju kardiološkom procesu.”

U svojem zanimljivom članku objavljenom u švicarskom medicinskom časopisu SWISS MED, dr. Krucoff govori o okolnostima pod kojim se rodila ideja za jednu ovakvu studiju. Zbilo se to za vrijeme njegova drugog posjeta Puttaparthiju kada je zajedno sa svojom suradnicom dobio priliku da posjeti bolnicu, što ih oboje nije moglo ostaviti ravnodušnim: 
“1994.godine zajedno smo otputovali u Puttaparthi. Sri Sathya Sai Institut za višu medicinsku nauku već je djelovao godinu dana, načinivši tisuće srčanih operacija sa istaknutim rezultatima. Ti su rezultati kasnije predstavljeni na internacionalnom simpoziju kardiologa i kardio-kirurga koji je održan u Prasanthi Nilayamu. Tijekom te posjete Suzani i meni je ponuđena prilika da posjetimo bolnicu i promotrimo pacijente koji su se pripremali za premošćivanje i operaciju na srcu.
U taj jedan dan cijeli se naš pogled na medicinsku brigu preusmjerio. Doslovno smo se kupali u iscjeljujućem okruženju stvorenom kroz Sai Babinu viziju punu ljubavi, ugrađenu u svaki detalj od betonskih zidova do sjajnih mramornih podova te u svakog pojedinca, od članova osoblja do pacijenata i njihovih obitelji. Ono što smo vidjeli bila je tehnologija najvišeg stupnja s ponešto opreme koju čak ni tada nismo koristili na Duke medicinskom centru. No tehnologija je bila zasjenjena sveukupnim smislom svega u bolnici – brigom o zdravlju u Božjoj službi. Među osobljem u bolnici, svejedno jesu li to bili čistaći, kuhari ili kardio-kirurzi, sav se posao radio kao služenje Bogu. Među pacijentima i njihovim obiteljima, mnogi od njih nikada nisu vidjeli slavinu za vodu, a pogotovo ne digitalni kardiološki laboratorij za premošćivanje, nije bilo nikakvog straha, tjeskobe niti depresije, onakve kakvu obično vidimo u našim bolnicama po USA. 
Ovo je iskustvo bilo tako duboko da čitavo vrijeme leta kući u Sjevernu Karolinu, nismo razgovarali ni o čemu drugome. Bilo nam je neshvatljivo da atmosfera tako opipljivo duhovna ne bi na neki način utjecala na imunološki sistem, početak bola, karakteristike liječenja tkiva ili druge klasične psihološke aspekte izlječenja. Činilo se sasvim vjerojatnim da kada se kombinira sa pregledom stanja u tehnologiji, izlječenje može biti znakovito uvećano u usporedbi s onim što se događa u bolnicama zapadnog stila, gdje sama tehnologija postaje osnova brige o zdravlju.”

Nakon ovog posjeta prof. Krucoff više nije imao dileme; kako i sam kaže: “Projekt Mantra studija postao je glavni u našem radu s intervencijom “visoke tehnike” kao kliničkog istraživanja, ispitivanja koliko bolji mogu biti rezultati ozdravljenja kada se zajedno kombiniraju “visoka tehnika”, “uzvišen dodir” i “više biće”. Nigdje nije vidljivija važnost ovog rada nego pokraj kreveta naših pacijenata. Kada nas pogodi bolest srca, sam život visi na vagi. U toj su situaciji strah, tjeskoba i bol spremno združeni. Dok je najbolje u medicinskoj tehnologiji dio ključa rješenja u ovoj bitci, pogledom u bolesnikove oči dolazi pitanje: Je li visoka tehnika jedino što nudite?”


Pročitavši ovaj članak, prisjetio sam se nekih svojih trenutaka provedenih na kardiološkim odjelima naših bolnica gdje sam u nekoliko navrata bio primoran odležati čekajući da se atrijska fibrilacija smiri i srčani otkucaji ponovo vrate u normalni sinus ritam. Okružen skupom digitalnom aparaturom i opasan kablovima osjećao sam se kao u space shuttlu, i to doslovce usamljen u svemiru. Tek povremeno, svakih pola sata, mom krevetu bi prišli sestra ili doktor i bez riječi samo očitali podatke sa svjetlećeg zelenog monitora. Poslije par sati (jednom i cijele noći) neko od njih povikao bi: “sinus!!!”… te iskopčavši me s uređaja rekao hladno: “Možete se dići, idete kući.”

Ne moram pri tome niti spomenuti da me za to cijelo vrijeme boravka u bolnici nitko nije pogledao u oči…barem ne onako kako to očekuje svaki pacijent željan tople pažnje bolničkog osoblja, dok istovremeno osluškuje piskave zvukove sa hladnih instrumenata koji prate stanje njegova “života”. Ipak, ne mogu reći da osoblje nije bilo ljubazno, dapače, trudili su se, ali osim visoke tehnike i sintetičkih lijekova nisam stekao dojam da mi imaju ponuditi nešto više. Pogotovo ne ono što bi u čovjeku pobudilo dobro raspoloženje i ulilo toliko potreban ljekoviti optimizam, a o blagodatima nekog višeg medicinskog tretmana kakvog opisuje dr. Krucoff da i ne govorim….Prepušten na milost i nemilost sudbini, promatrajući oko sebe šutljiva zabrinuta lica ostalih bolesnika, preostalo mi je samo da sa oporom dozom sjete konstatiram: “projekt studija Mantra još ipak ne stanuje u Hrvatskoj”… Šteta!… Ne samo radi pacijenata, već i radi svih koji se skrbe o njima.

Poznajem nekoliko naših liječnika koji su imali privilegiju otputovati u Indiju i posjetiti super-specijalističku bolnicu, te vođeni vlastitom željom svladati osnove gradiva “Viših medicinskih znanosti” prije nego ova nauka jednoga dana postane dio službene stručne edukacije, i svi se slažu u jednome: vrijeme provedeno u svojoj struci dijele na ono prije i poslije tog perioda. Iako treba reći da sama edukacija ne podrazumijeva klasični oblik stručnog usavršavanja. Radi se prije svega o upoznavanju s filozofijom koja stoji u pozadini medicinskog pristupa i prezentaciji kliničkih izvještaja koji su se pojavili kao rezultat takvog rada. Kasnije sve ovisi o stupnju osobne želje da se isto pokuša prakticirati u vlastitoj praksi. Potpuni rezultati, međutim, ne mogu se očekivat u pojedinačnim nastojanjima. Za cjeloviti uspjeh potreban je kompletan bolnički tim, i to ne samo liječnika i medicinskih sestra već svih zaposlenih, uključujući kuhare, čistačice, portire, vozače, kao i kompletno poslovodstvo bolnice. Stoga se u nekim liječničkim krugovima smatra da modeli ovakvih bolnica mogu uspješno egzistirati samo kao posebne cjeline u kojima kod svih zaposlenih postoji visoko razvijena svijest o potrebi i smislu jednog produhovljenog pristupa kako bi se radna atmosfera cjelokupnog bolničkog prostora ispunila osjećajem ljubavi, te osobito svetosti karakterističnoj za duhovnu kulturu vlastite sredine.

Dakako, najvažniju ulogu u svemu ipak imaju liječnici i medicinske sestre. Pobornicima Jungove škole neće biti teško u potpunosti se prilagoditi takvim uvjetima dok će oni sa čvrstim Freudovim gardom trebati daleko više vremena da savladaju gradivo u cjelini. Razlog tome leži u činjenici da su filozofske pretpostavke u pozadini ovog pristupa vrlo bliske Jungovom poimanju prirode i psihe, o čemu ćemo govoriti jednom drugom prilikom.

U svakom slučaju jedno je sigurno: “projekt studija Mantra” već u skorijoj budućnosti utemeljiti će novi kolegij na medicinskim fakultetima širom svijeta, pa tako vjerojatno i kod nas…Do tada, treba preživjeti na hladnom bolničkom protokolu.

23.ožujak 2007.