HRAMOVI OZDRAVLJENJA
Piše: Davor Suhan
Poslije objave teksta o “dharmičkom menadžemntu” u kojem sam se dotakao gledišta dr. Hawleya o unošenju duhovnosti u poslovanje, jedan nepotpisani čitalac (ili čitateljica) u svom komentaru me zamolio/la da napišem još nešto više o tome. Razmišljajući na koji način to učiniti, odlučio sam da spomenutu temu o “dharmi” sa istog stanovišta o kojem govori Dr Hawley proširim na jedno drugo područje rada i poslovanja koje je svojom poslovnom i profesionalnom politikom postalo unosan biznis, udaljivši se na taj način od svoje humane uloge. Riječ je, dakako, o medicini, kao humanoj profesiji koja svoju humanost sve više gubi negdje u bespućima profita a svoju bitku sa bolestima novog doba pokušava izboriti izumima moderne tehnologije, nesvjesna činjenice koliko je pri tome izgubila onaj topli blagotvorni ljudski dodir čovjeka s čovjekom, koji u odnosu liječnik-pacijent krije nove i nezamislive resurse novog napretka.
Ovoga puta o tome ću kazati nešto malo više jer sam iz tog djela, prilikom izučavanja nekih novih pedagoških modela u svijetu, stekao neka vrlo zanimljiva saznanja koje je uistinu vrijedno podijeliti sa širom javnošću… Ali, počnimo iz početka.
Danas je, naime, svima opće poznato da moderna medicina čini čuda, ali nama običnim smrtnicima još je poznatije to da su ta čuda moderne medicine privilegija ionako privilegirane bogate manjine, dok radničkoj klasi, i onima stepenicu niže, od svih medicinskih čuda ostaje samo – čuditi se! Drugim riječima, visoko sofisticirana medicinska dijagnostika i načini liječenja, za mnoge je samo nedosanjani san.
“Imamo li mi sposobnost da riješimo taj problem? Imamo li model-instituciju koja nam može pokazati put kojim bismo trebali krenuti?” – upada mi od nekuda u riječ dr. Felix Wüst, urednik švicarskog medicinskog časopisa SWISS MED, i odmah nudi senzacionalan odgovor: “Da, imamo! Kada smo, prije nekoliko godina, čuli za Sri Sathya Sai super-specijalističke bolnice u Indiji, a kasnije i čitali izvještaj u WHO-u (World Health Forumu br. 19, 1998.), pod nazivom ‘Besplatna visoko-tehnološka briga o zdravlju’, naša je odluka donesena: ‘Jednoga dan moramo otići u Indiju i provesti ozbiljno istraživanje o ovoj stvari.’ Konačno taj je dan došao i mi smo otputovali tamo. Evo izvještaja o tome.”
Oprostite, doktore Wüst , prekinuli ste me u sred rečenice, a taman sam mislio nešto reći o istom, jer i mi s “virovitica.net” proveli smo također istraživanje o tome. Stoga predlažem da na portalu stavimo naše izvješće, a za Vaše ćemo na kraju ovoga teksta staviti link pa onaj koga bude interesiralo može pročitati i ono što ste zabilježili Vi…Naravno, nastojat ću biti kratak koliko je to moguće, ali nemojte me držati za riječ, jer kolumna se mijenja tek svakih sedam dana pa bi šteta bilo kratiti izvještaj koji je ionako skraćen…osim toga kolumne obično imaju svoju publiku koja neće zamjeriti ako malo odužim…ali garantiram da će trajati kraće nego let do Bombaja.
Dakle, krenimo redom:
Prisjećanje na moje istraživanje u vezi ovog nevjerojatnog medicinskog projekta uz kojeg se vežu popularno zvane Sri Sathya Sai super-specijalističke bolnice, vrača me u vrijeme prije 17 godina. Sve je najprije počelo nekako iz čiste znatiželje negdje u ljeto 1989 a kulminiralo profesijskim interesom sredinom devedesetih na četvrtoj godini fakulteta za fizičku kulturu kada sam za svoj diplomski rad izabrao temu o pedagoškom pristupu koji nosi naziv “Sri Sathya Sai odgoj u duhu ljudskih vrijednosti”, što je bila novost i za profesore mog fakulteta, jer o tome će tek 2000-te godine prof. dr. Milan Matijević posvetiti jedno kratko poglavlje u svojoj knjizi o alternativnim školama. Veza tog rada s istraživanjem o spomenutim bolnicama je ta što iz tog pedagoškog modela, koji se razvio na Sri Sathya Sai Sveučilištu u Putaparthiju, proizlazi jedna posebna grana andragogije koja je upravo okosnica odgoja i obrazovanja medicinskog kadra, kao i ljudi iz poslovodstva ovih uglednih medicinskih institucija, koje djeluju pod službenim imenom – Sri Sathya Sai Institut Viših Medicinskih Znanosti (Sri Sathya Sai Institute of Higher Medical Sciences).
Ovom prilikom, za čitaoce virovitica.net izdvojio sam dio tog izvješća u kojem se govori o poimanju prava ljudi na zdravstvenu skrb te opisuju etički principi i načela u pristupu medicinskoj praksi liječnika i osoblja Sri Sathya Sai super-specijalističkih bolnica u Putaparthiju i Bangaloreu. Upravo zbog svog visoko humanog odnosa i jedinstvenih duhovnih načela u pristupu medicinskoj praksi, ove bolnice dobile su naziv HRAMOVI OZDRAVLJENJA.
U vrijeme mog posjeta Indiji postojala je samo bolnica u Putaparhiju kojoj sam posvetio posebna poglavlja u diplomskom radu, a o tome se kaže slijedeće:
Za dobro čovječanstva
Ako pođemo od pretpostavke da je za uspjeh u svakoj djelatnosti od presudne važnosti poznavanje nekog uspješnog modela na osnovi kojeg bi se mogla izvesti jednadžba faktorske specifikacije (faktora uspješnosti), onda je – s obzirom na primarne ciljeve odgojno-obrazovnog procesa – Super-specijalistička bolnica reprezentativan model uspješne mikrosocijalne sredine koji itekako treba respektirati u metodologiji odgoja i obrazovanja, prvenstveno zbog toga što predstavlja tipičan primjer koji pokazuje kako i u kojoj mjeri može odgojni faktor utjecati na rezultate obrazovnih dostignuća.
Ideja je rođena davno prije, ali je sve započelo konkretno kada je njujorški poduzetnik i romantični rocker Isaac Tigret utemeljitelju Sathya Sai Sveučilišta i svojem duhovnom učitelju Sathya Sai Babi saopćio da bi poveću svotu novca, koju je stekao od prodaje svog svjetski poznatog lanca Hard Rock Cafea, želio uložiti u nešto što će korisno služiti cijelom čovječanstvu.
“Gradit ćemo bolnicu za siromašne”, odgovorio mu je Baba. “Bogati mogu ići bilo gdje i dobiti medicinsku pomoć zahvaljujući bogatstvu. Ali seoska sirotinja ne može ići daleko od svojih sela na liječenje.”
Ta inicijativa, međutim, nije predviđala poduhvat izgradnje obične bolnice. Bila je to, zamisao koja je obećavala gigantski projekt na razini najviših svjetskih medicinskih standarda.
Kada je Isaac Tigrett u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji u Ženevi izložio planove ispred dvanaestero njihovih vodećih liječnika, bili su zaprepašteni nad cijelom idejom.
“Ovo nikada neće funkcionirati! Kako ćete izgraditi superspecijalističku bolnicu kada ljude u zemljama trećeg svijeta ne možete naučiti niti pravilnoj higijeni?”-bio je njihov komentar.
Jedini koji je o tome imao drugačiji stav bio je izvjesni doktor Seng. Pregledavši priloženu dokumentaciju, očito bolje informiran od prisutnih kolega, primijetio je glasno: “O, Sai Baba to radi! Ako itko može to učiniti onda je to Sai Baba!”
U to vrijeme, međutim, još nitko, pa niti Isaac Tigret, nije mogao pretpostaviti da će projekt o kojem je riječ za koju godinu postati eminentna, gotovo kultna medicinska ustanova koja će privući pozornost najuglednijih liječnika iz cijeloga svijeta, a da će Svjetska zdravstvena organizacija ubuduće uz ime ove bolnice bilježiti statističke iznimke u pogledu broja uspješno izvršenih operacija.
Zasnovana na drevnoj geometriji bolnica je remek-djelo sakralne arhitekture čije je projektiranje obavio vodeći svjetski sakralni arhitekt prof. Keith Creethlow – inače predavač na Londonskom koledžu.
Svojim osobitim prostornim uređenjem, položajem i mjestom gradnje koji prema zakonitostima sakralne arhitekture potpomažu terapijski učinak, te vrlo sofisticiranom zapadnom tehnologijom i nadasve vrhunski osposobljenim liječnicima i zdravstvenim osobljem, ova je ustanova na najbolji mogući način pokazala svu raskošnost ljudskog potencijala i puni smisao programske platforme tzv. školovanja za savršenstvo.
Savršenstvo okoline, obrazovno savršenstvo i ljudsko savršenstvo, kao programski ciljevi i zadaće holističkog pedagoškog pristupa Sathya Sai odgoja u duhu ljudskih vrijednosti, pretočili su svoje teorijske postavke u dimenziju životne stvarnosti: u jedinstveni model projekt za treće tisućljeće – živi spomenik najvrednijih tekovina cjelokupne ljudske civilizacije, gdje su Istok i Zapad, filozofija, znanost i religija, jedni drugima pružili ruku i ugledali – sretnog čovjeka, koji s novom vizijom, pun optimizma, ulazi u novi vijek. Jer, ovo nije samo lječilište u kojem se otklanjaju bolesti vezane uz tijelo, ovo je mjesto gdje se pacijenti, liječnici i medicinsko osoblje nalaze na zajedničkoj terapiji koja liječi čovjekovu dušu.
Kao jedino mjesto na svijetu gdje su najviši medicinski standardi s vrhunskim stručnim timovima na potpuno besplatnoj usluzi najsiromašnijim ljudima, ova bolnica jedinstvena je škola života gdje se putem najuzvišenije duhovne prakse – služenja čovjeku – podučava umijeću življenja.
“Morao sam operirati najbogatije ljude na svijetu, ali nikada nisam osjetio ovakvo zadovoljstvo. Danas nakon operacije na najsiromašnijim ljudima koji nemaju čak niti za pristojnu odjeću, osjećao sam da sam nešto ponudio Bogu. To je moja ponuda Bogu!” Ovako je svoje osjećaje izrazio dr. Eric Arnot, vodeći svjetski oftamolog, kada je 1998. godine u ekipi s, jednako uvaženim, dr. Upadhayem s Harley Street Klinik i Edggeware Hospital London došao u Putaparthi kako bi liječnicima Sathya Sai bolnice prenijeli tehniku očne kirurgije.
“Vidya” – više duhovno znanje, iznad prostora i vremena.
Ali ovo nije i jedini dojam koji je ponio iz ove medicinske ustanove. Za vrijeme ovog posjeta ekipa iz Engleske imala je priliku upoznati što znači prenositi znanje kolegama koji posjeduju tzv. viziju “Vidye”, višeg znanja koje su primili u sklopu Sathya Sai filozofije ljudskih vrijednosti.
“Osiguraj da prije nego napustiš moju bolnicu kirurzi budu dobro upućeni kao vas dvojica, tako da mogu samostalno vršiti operacije”- bilo je uputstvo koje je rektor Sathya Sai Baba dao iznenađenom dr. Arnotu.
“Ali, Svami, trebalo nam je mnogo godina da naučimo tu tehniku, a ti želiš to za tri dana” – pokušao je objasniti, na što mu je Baba odgovorio : “Ne brini o prostoru i vremenu!”
“Radili smo teško po cijeli dan”- priča dr. Arnot. “Tada smo zatražili od glavnog očnog kirurga da obavi jednu operaciju samostalno. Mi smo ga promatrali. Obavio je to izvrsno –nije bilo problema.”
Slično iskustvo prošao je i ugledni kardio-kirurg prof.dr. Bernard Christian. Zamoljen da nadgleda prvu transplantaciju srca u istoj bolnici koju su trebali izvesti Sai liječnici, bio je nemalo iznenađen svojom neobičnom ulogom mentora.
Nakon uspješne operacije br. Bernard nije mogao sakriti svoje oduševljenje. Danas su i najteže operacije srca u Sai bolnici, kako kaže sam Baba , “rutinska stvar koja više nikome ne zadaje strah.”
U čemu je tajna i da li ona kao takva uopće postoji? Rezimirajući navedeno, pokušat ćemo na ovo pitanje dati poseban i konkretan odgovor, koji započinjem citatom velikog Paramahansa Yoganande:
“Naše doba prepuno je začuđujuće velikim brojem teorija i metoda koje posjeduju dragocjeno znanje za postizanje sveopćeg dobra. Medicina, psihologija i rastući broj metafizičkih pristupa, svi oni nude rješenje sa svojih stručnih stanovišta, ali rezultiraju u bujici informacija od kojih se mnoge doimaju kontradiktorno, često i najveće stručnjake ostavljajući nesposobnim da prepoznaju kontinuitet, red koji fokusira njihova nastojanja da pomognu sebi i drugima.
Zatičemo se kako žudimo za većom percepcijom, da na neki način harmoniziramo i transcendiramo parcijalna gledišta koja proizlaze iz prevelike specijalizacije našeg doba.
Ta veća perspektiva – koju su davno otkrili utemeljitelji najvećih svjetskih duhovnih tradicija, a koju su nedavno načas ugledali i znanstvenici – pioniri modernog doba – otkriva da u pozadini znanosti i religije leže univerzalni principi koji upravljaju cjelokupnom kreacijom….Znanost gleda istinu samo izvana, metafizičar gleda istinu iznutra prema van. To je razlog zbog kojeg se oni sukobljavaju. Ali realizirane duše, koje razumiju znanost jednako dobro kao i metafiziku, ne vide razliku uopće. Oni vide paralelu između znanosti i istine, jer vide potpunu sliku.”
Vidya – više znanje Sathya Sai filozofije zadovoljava upravo tu mogućnost. Stoga, kada liječnici Sathya Sai superspecijalističke bolnice stečeno znanje iz područja medicine primjenjuju u praksi, oni to čine sa stanovišta Vidye. Promatrajući situaciju iz ove perspektive oni ne oduzimaju ništa od njima poznate medicinske teorije već fokusiraju cjelokupno znanje u točku intuitivne percepcije, sažimajući sve raspoložive informacije na razinu komplementarne teorije prepoznavajući program ISPRAVNOG DJELOVANJA (dharme).
Drugim riječima, oni ne poznaju bolje medicinu od svojih kolega u svijetu, već se na osnovu posjedovanja elementarnog gradiva Višeg znanja njome pravilnije služe.
Kako postati dobar liječnik?
“Naučiti od znanstvenika kemijsku strukturu vode je vrsta znanja koja može pomoći čovjeku da nađe posao. Ali kako pravilno koristiti vodu tako da ona može biti blagotvorna, je znanje duha. To visoko znanje uzdiže život i daje mu smisao. Kada svjetovno i duhovno znanje idu zajedno, ljudski je život obogotvoren.“
Oživotvorenje ove poruke kojom se rektor Sathya Sai Sveučilišta, Bhagavan Sri Sathya Sai Baba, pred mnoštvom uglednika obratio liječnicima i zdravstvenom osoblju Super-specijalističke bolnice na svečanoj inauguraciji 1991. god, u profesionalnoj praksi Sai liječnika podrazumijeva se kao obavezna viša stručna kvalifikacija, a već kao afirmirana metoda rada njihove bolnice sve više ulazi u prostor šireg znanstvenog interesa, postajući predmetom zanimanja eminentnih stručnih skupova.
Kada je 1995. godine u Putapartiju bio održan svjetski kardiološki simpozij, centralna tema koja je odavala tajnu uspješnih operacija nije obrađivala niti jednu novu kiruršku metodu, već se bavila pitanjem: kako postati dobar liječnik?
A početak i kraj ove sveukupne znanosti započinje i završava ljudskim vrijednostima, čiju cjelokupnu metafiziku Sathya Sai filozofija sažima u četiri rečenice :
“Kao misao ljubav je istina.
Kao osjećaj ljubav je mir.
Kao postupak ljubav je ispravno djelovanje.
Kao razumijevanje ljubav je nenasilje.”
Prevedeno na jezik Višeg učenja Sathya Sai psihologije to znači slijedeće: Kada pojedinac svoju savjest, intelekt i razum postavi u okvir spomenutih vrijednosti, ove četiri jednostavne misli postaju njegova svojina; osobno iskustvo koje otvara vidike jedne šire – unutrašnje spoznaje.
Jednom riječju, kada osoba počne ispravno razumijevati istinu, mir, ljubav, ispravno djelovanje i nenasilje, prihvaćajući ih kao svoje urođene osobine i sposobnosti koje oblikuju dobrotu njegova bića, i kada ustraje na trudu da po njima upravlja svojim mislima, riječima i postupcima, tada započinje buđenje također urođene sposobnosti intuitivnog razumijevanja, te osoba prelazi ograničenu razinu intelektualnog učenja i ulazi u područje Višeg znanja koje ne razumije umom; ne računa i ne zaključuje logički, već osjeća i raspoznaje okom unutrašnje percepcije.”
Rezime
Navedeno izvješće samo je sažeti novinarsko analitički tekst izvučen iz jednog šireg konteksta diplomskog rada i prilagođen za ovu kolumnu, stoga će onome tko se prvi puta susreće sa nekim pojmovima koji se spominju u tekstu ponešto svakako ostati nejasno. Zato ću gore navedene teze pristupa medicini i baratanja medicinskim znanjem rezimirati na razini nekih jednostavnih i zanimljivih primjera iz medicinske prakse.
Poznato je da svaki kirurški zahvat zahtjeva visoku razinu higijenskih uvjeta, što između ostalog podrazumijeva da kompletno osoblje prolazi osobnu sterilizacijsku pripremu za operaciju koju će izvršiti u propisno steriliziranim uvjetima sa propisno steriliziranim kirurškim instrumentima. To je pravilo kojega se pridržavaju sve bolnice u svijetu, ali u odnosu na Sathya Sai bolnice sve one imaju jedan propust…Zanemaruje se sterilizacija instrumenata koji nisu na popisu kirurških alatki….O kojim je to instrumentima riječ?
Nećete vjerovati, ali to su: MISLI i OSJEČAJI, koji stvaraju suptilnu auričku energetsku atmosferu operacijske sale veoma značajnu sa stanovišta zaštite od komplikacija postoperacijskih infekcija, te posebno RIJEČI kojima se prilazi kao input informaciji koju prima i pamti pacijentova podsvijest. To znači da se nad pacijentom u narkozi rečenice kao što su “OVO JE NEIZLJEČIVO”, “TU NEMA POMOĆI” i sl. nikada ne izgovaraju jer bi u protivnom, kao “utisnuti podsvjesni programski kod” u pacijentovoj psihi, mogle usporiti ili potpuno blokitari prirodne mehanizme regeneracije tkiva, odnosno opstruirati fiziološke procese izlječenja.
Dakle, iz toga vidimo, da se liječnička intervencija u Sathya Sai bolnicama odvija s pristupom koji respektira pobudu najsuptilnijih fizičkih i duševnih struktura pacijenta, jer se upravo u tim najfinijim aspektima koji stoje iza grube fizičke egzistencije kriju za sada još nepoznati mehanizmi koji potiču organizam na samoizlječenje. Jednostavnije rečeno, samom čovjeku se pristupa kao duhovnom biću, ma kako na zapadu tumačili taj pojam. A u tom aspektu, koji se u načelima Sai bolnica spominje kao NAČELO DUHOVNOSTI, smještene su sve vrijednosti koje u postupcima i odnosu liječnik-pacijent brišu sve barijere svjetonazorskih razlika te nisu sputane različitim svjetonazorskim pogledima bilo oni teološke, filozofske ili znanstvene provenijencije.
Iz tog razloga s pravom se smatra da Sathya Sai super-specijalističke bolnice mogu poslužiti kao ogledni modeli bolnica za sve zemlje na svijetu, jer duhovnost kao načelo medicinske prakse je univerzalna kulturna i kulturološka kategorija koja ne poznaje granice. Stoga se isti model vrlo lako može uklopiti i u zdravstvene sustave Zapadnih zemalja.
U to nas uvjerava i prof. dr. A. N. Safaya, direktor Sathya Sai Medicinskog Instituta…Ali to je već dio izvješća dr Felixa Wusta koji je sa dr. Safayom razgovarao uoči 4. Simpozija o kardiologiji, održanog u rujnu 2005…Svakako ga je zanimljivo pročitati.
23.listopad 2006.
